Maćedonija je naziv koji se koristio međ Srbljem još od kraljevskog srednjeg veka do konca 19. i početka 20. veka, kada se ustalio helenski naziv Makedonija, bez srpskog slova Ć.
Naime, Maćedonija se pominje još u spisima Svetog Save, povelji cara Dušana Silnog, u Bukvaru Inoka Save.
Vuk Karadžić pominje Maćedonce, kao i čitav dotadašnji srpski naučni svet, srpsku zemlju Maćedoniju.
Stvar i nije tako bezazlena kako se čini, budući da slova Ć i Đ (kao potomci slovenskog Đerv) ne postoje u drugim slovenskim jezicima.
Prezimena na -ić, npr. Petrović se tako izgovara još samo u Maćedoniji dok čitav slovenski svet izgovara -ič, Petrovič, uključujući i Bugare.
U makedonskoj azbuci se javljaju slova ѓ i ќ koja su ekvivalent srpskim slovima /đ/ i /ć/ u srpskom jeziku (s tim što se malo mekše izgovaraju; primer: Đurđevdan – Ѓurѓovden, kuća – kuќa) i ona su novijeg datuma.
Zanimljivo je da se slovo Đerv koristilo u staroslovenskoj azbuci, a da se sačuvalo upravo samo kod Srba i Maćedonaca koji ovaj glas imaju.
Bugari, koji sami sebe smatraju stvaraocima staroslovenske ćirilice (kirilica u njih), odrekli su se slova Đerv jer glas za njega nemaju (što aludira na to da su ćirilicu primili, a ne stvorili).
Tako bi po nekom nepisanom kodeksu, svako ko ume da izgovori ovaj glas bio Srbin jer se on javlja još od Kulina Bana – sav naš srednji vek je ispisan štokavicom gde je sadržano ovo slovo, dok njega eto po pravilu nema ni u hrvatskoj čakavici niti u slovenačkoj kajkavici.
Danas je ostalo svega nekoliko toponima koji podsećaju na izvorni srpski naziv, pa tako imamo mesto Maćedonce u južnoj Srbiji.
Ćirilica je naša uistinu posebna i drevna, poput zemlje Maćedonije.
Zapratite nas i na socijalnim mrežama:
Pročitajte još: