Čuvena pesma “Đurđevdan” prvi put je zapevana u vozu smrti na putu srpskih civila iz Sarajeva za Jasenovac.
Naime, iako su Srbi danas zaboravili šta je đurđevdanski uranak i zamenili ga za “prvomajski uranak”, sve do 1945. godine Đurđevdan je bio jedan od najznačajnijih dana u srpskom narodu i najvećih praznika.
Običaj “uranka” i odlaska u cik zore u prirodu, na izvore reka, potoke, pevajući đurđevdanske i hrišćanske pesme, praveći đurđevdanske vence od poljskog cveća, pa na Liturgiju i slavske proslave je do 1945. bio rasprostranjen gde god su Srbi živeli.
To je toliko bilo upečatljivo da su ustaše u Sarajevu 1942. godine odlučile da Srbima pripreme poseban “đurđevdanski uranak“ (pošto su tada svi Srbi na planeti slavili Đurđevdan normalno—urankom). U četiri sata ujutru u grad su se slivale kolone zarobljenika iz Jajce-kasarne—sa brda iznad Bimbaše. Pridružili su im se sapatnici iz logora Beledije, Ćemaluše te Centralnog i Gradskog zatvora kao i kasarne Vojvode Stepe. Kolone su se susrele na Obali Kulina bana gde su dočekali voz smrti.
Naime, tramvajska pruga u Sarajevu imala je širinu uskokolosečne železnice pa je voz iz Broda po naredbi vlasti NDH u Sarajevu ušao u grad. Pred očima srpskih mučenika na Obali Kulina bana pojavila se duga kompozicija teretnih vagona koja se prostirala baš koliko i kolona zatvorenika—od Vjećnice pa sve do Elektrocentrale.
U koloni je bilo oko tri hiljade mahom mladih ljudi. Među njima je bilo i domaćina koji su utamničeni zajedno sa svojom decom zato što su pošli na đurđevdanski uranak, a bilo je i muslimana koji su se zauzimali za Srbe ili su se izjašnjavali kao Srbi.
Razulareni ustaša pred kolonom je uzvikivao: “Đe ste Srbi? Besplatno vas vodimo na teferič u Jasenovac!“.
Na vagonima je pisalo “sedam konja ili četrdeset vojnika“ a ustaše su u jedan vagon uvodile i do dve stotine ljudi.
Voz smrti je tog istog 6. maja 1942. godine, na Đurđevdan iz Sarajeva krenuo u Jasenovac. Na putu prema najvećem srpskom stratištu, zatočenici u vagonima bez hrane i vode su padali u nesvest i psihičke krize zbog straha i neizvesnosti.
Čuvena pesma “Đurđevdan” prvi put je zapevana u vozu smrti gde je u opštem haosu jedan od zatočenika, za koga se tvrdi da je bio član sarajevskog hora “Sloga”, u sopstvenom grču i nemoći, iz ponosa i prkosa, svojim izvežbanim i smelim baritonom iz srca i duše zapevao je:
“Proljeće na moje rame slijeće, đurđevak zeleni, svima osim meni—Đurđevdan je!”
Upravo ovo svedočanstvo je zapisao Sarajlija i jedan od retkih preživelih jasenovačkih zatočenika Prof. Dr Žarko Vidović.
Goran Bregović je kasnije uzeo te stihove i melodiju i obradio sa svojim bendom “Bijelo Dugme”, kada je njena popularnost vrtoglavo porasla. Danas je često možemo čuti, kako u izvornom obliku, na srpskom jeziku, tako i u njenom prepevu na romski jezik. Svakako nije jedina domaća pesma nastala u tragičnim okolnostima, ali jeste najpoznatija.
Ali, na našu veliku žalost, većina Srba danas ne zna za jasenovačke vozove smrti, za đurđevdanski uranak (pošto slave ”prvomajski uranak”) i za pravo značenje ove pesme. Svi smo svedoci da je ona zastupljena na svakoj srpskoj proslavi, uz alkohol i dignute ruke.
Bilo bi sjajno kada bismo za promenu počeli poštovati našu prošlost. To je jedini način da nas budućnost ne proguta i da ne dočekamo neki novi krvavi Đurđevdan, pošto đurđevdanski uranak sigurno nećemo jer smo ga zamenili za prvomajski.
Zapratite nas i na socijalnim mrežama: