Hrvatska srbofobija

Ne treba biti veliki poznavalac istorije da bi se znalo da Hrvati poslednjih 200 godina na Srbe ne gledaju sa simpatijama, najblaže govoreći. Pa kako to da određeni deo srpskog naroda, koji se nekad nazivao jugoslovenima i komunistima, a danas građanima sveta i liberalima, toliko voli sve hrvatsko i, istovremeno, s prezirom gleda na sve što ima veze sa narodom iz kojeg potiču. 

U ovom kratkom tekstu pokušaćemo da objasnimo uzrok hrvatske mržnje prema Srbima, ali i neku vrstu divljenja i ljubavi koju jedan (na svu sreću manji) deo srpskog naroda oseća prema Hrvatima.

Na početku treba reći da naš narod nikada nije imao problema sa pravim Hrvatima, odnosno onim narodom koji se zaista tako zvao i imao svoj poseban jezik. Srbi su s njima imali dobre komšijske odnose bez sukoba. Pod turskim naletima, najveći broj Hrvata i njihovog plemstva raselio se po Evropi, a deo koji je ostao bio je daleko malobrojniji od Srba koji su živeli na tom području. Vatikan je zahvaljujući svom velikom uticaju na tim prostorima jedan deo srpskog naroda pohrvatio tako da su se hrvatskim imenom počeli nazivati svi koji žive na području današnje severozapadne Hrvatske. Taj trend se širio na istok, tako da su Hrvatima postali prvo Srbi katoličke veroispovesti, a zatim se i određeni broj Srba pravoslave veroispovesti prvo pokatoličio, a zatim i pohrvatio.

Jedina uloga te nove, veštački stvorene, nacije bio je širenje uticaja Vatikana i prodor katoličanstva na istok, na štetu pravoslavlja, a u njenom stvaranju interes su videle i neke zapadne sile, pre svega Austo-Ugraska i Velika Britanija, kojima je odgovaralo slabljenje srpskog faktora.

Za postojanje svake nacije neophodni su mitovi, legende, istorijski događaji i ličnosti čije će postojanje u kolektivnoj svesti biti kohezivni faktor koji će pripadnike te nacije držati na okupu i izgrađivati im svest da su deo nečeg posebnog u odnosu na druge. Kod Srba su neki od njih Nemanjići, Kosovski boj, ustanci i bune protiv Turaka itd.

U tome je i jedini razlog hrvatske srofobije. Opravdana nesigurnost u trenutni identitet tera Hrvate da svoju posebnost temelje na osnovu negacije srpskog porekla. Tako će njihov „otac domovine“ (čiju „titulu“ ne dovodi u pitanje niko u Hrvatskoj, od ekstremne desnice do ekstremne levice) Ante Starčević, u svom delu Pisma Magjarolcah, o Srbima zapisati: ”Slavoserbi su sužanjska pasmina, skot gnjusniji od ikojega drugoga. Uzmimo u čoveku tri stupnja saveršenstva: stupanj životinje, stupanj razbora, i stupanj uma, duševnosti. Slavoserbi nisu podpuno dostignuli ni najniži stupanj, a iz njega ne mogu se dignuti. Oni nemaju svest, …ne mogu mučat ni lajat, mirovat ni skakat, nego se u svemu vladaju kako im njihovi pastiri određuju”. 

Dakle, pišući ove redove, on zaboravlja da je njegova porodica srpskog porekla i da mu je, što je još gore, majka bila pripadnica naroda koji on naziva „sužanjskom pasminom, skotom gnjusnijim od ikojega drugoga“. Dakle, kada vidimo ovakve misli (a takvih ima još mnogo) „oca hrvatske domovine“ ne treba se čuditi zašto je srbofobija toliko prisutna kod Hrvata. Hrvati poslednjih 200 godina na Srbe ne gledaju sa simpatijama tako da negacija srpskog porekla, i mržnja prema Srbima koja iz toga proističe, je ključna tačka hrvatskog identiteta.

Ivor: vidovdan.org

Zapratite nas i na socijalnim mrežama:

Fejsbuk

Instagram

Tviter

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *